Drago & Nenad do America – Dio drugi

Yakima Chief Hops ili kako mi to skratimo Yakima, ime je koje često možete čuti kada pričamo o hmeljnim pivima. Yakima je grad od u Washingtonu, a YCH je jedan od najvećih proizvođača hmelja na svijetu. Krenuli su kao zadruga koja je napravila proizvođačima hmelja ono što craft pivovare rade industrijskim pivovarama – proizveli su daleko kvalitetniji proizvod i pokazali mogućnosti, kvalitetu i raznolikosti hmelja. Svojom inovativnošću potiču druge proizvođače na unapređenje svoje proizvodnje i kvalitete. Rekli bismo – zdrava konkurencija.

Nakon dugo godina suradnje, došao je poziv za Hop Selection, odnosno mogućnost biranja farme s koje želimo koristiti hmelj. Pozivu je prethodilo nekoliko sastanaka s našim prodajnim predstavnikom iz YCH koji su meni bili jako ugodni ali mojoj jetri naporni.
Hmelj koji smo do sada kupovali od YCH je uniformiran, pomiješali bi istu sortu sa nekoliko farmi hmelja i dobili su hmelj koji ima očekivanu količinu alfa kiselina, esecijalnih ulja te aromu koje bi očekivali od te sorte. Ono što smo dobili sa biranjem je da smo izabrali (nama) najkvalitetniju farmu hmelja i dobili hmelj samo od njih.
Razlike između istih sorti sa različitih farmi su vrlo primjetne. Nije hmelj s neke druge farme nužno lošiji, možda jednostavno ima malo više tropskih aroma, a nama bi za pivo kojem biramo hmelj ipak malo bolje odgovarala citrusna nota.

Toliko u uvodu, čisto da razjasnim kod koga i zašto smo putovali u SAD. Ajmo sada na zgode i nezgode koje smo proživjeli u tih 6 dana putovanja!

ORGANIZACIJA PUTA

Na put smo išli naš brewer Drago i moja malenkost. Moj zadatak je bio i organizirati put, smještaj, rent a car i druge sitnice, što ne zvuči kao neki težak zadatak, ali – naravno da postoji ali! Znao sam u kojem tjednu ćemo birati hmelj, pa sam avionske karte riješio na vrijeme. No smještaj i rent a car se uspio zakomplicirati jer sam sve bitne informacije dobio tjedan prije samog puta.
No, riješilo se i ovo je bio okvirni plan – ponedjeljak popodne slijećemo u Seattle, utorak kuhamo kolaboraciju sa Piggy Brewing i Burke-Gilman Brewing u Seattleu, srijeda i četvrtak smo u Yakimi na selekciji hmelja, petak nazad u Seattle i subota popodne povratak kući.

Početak puta je bio obećavajuć, kada sam se probudio na mobitelu me dočekala poruka od Drage, citiram: “Ja sam kljakav, temperatura lagana, proljevčina teška”.
No bio je dovoljno dobar za 15h putovanja. Nakon brzinske kave i piva, poletjeli smo do Frankfurta gdje smo imali 3 sata do leta za Seattle.
Bolnog kolegu sam ostavio neka se naspava na udobnim stolicama pored boarding gatea, a ja sam si našao mjesto sa točenim pivom. Moj plan da popijem što više i uspavam se za let do SADa nije se pokazao dobrim. Pivo me nije uspjelo uspavati nego je samo otvorilo apetit, a kako sam u avionu sjedio u sredini imao sam i otežano pražnjenje mjehura.
Uglavnom, bilo je naporno, ali kada smo sletjeli i odgovorili carinicima na 100 različitih pitanja zašto smo došli u njihovu zemlju, zaboravio sam na leteće probleme.

Hotel u Seattlu sam birao, naravno, prema najbližoj pivovari. Znao sam da ćemo biti polomljeni od puta i trebat će nam pivo do kojeg možemo doći sa maksimalno 5 minuta hoda.

Dakle, prva stanica nam je bila pivovara imenom Peace of mind brewing. Lijepo uređen taproom sa tap listom koja zadovoljava sve potrebe i kvalitetom piva koja oduševljava. Nakon DIPAe koja je bila više sok od marelice nego pivo, odlučili smo pojesti tacose iz food trucka koji je parkiran pred pivovarom. Zalio sam ih sa odličnim pale aleom i odlučili smo da je to kraj dana, 30 sati bez sna je bilo sasvim dovoljno. Dolaskom u hotel sam zaključio da ipak imam još snage za skočiti do 7-eleven i uzeti six-pack Pabst Blue Ribbona. Još jedna loša odluka, osim što je pivo onakvo kakvo sam i očekivao (loše), zaspao sam dok sam ga pio i uspio proliti pola limenke po sebi.

Spavanje nije dugo trajalo, blagi jet-lag je proradio i oko 5 ujutro sam bio spreman za akciju. Za razliku od Drage koji je noć proveo između kreveta i šekreta, pa mu je trebalo odmora.
Iskoristio sam nesanicu za doručak u klasičnoj američkoj zalogajnici i šetnjicu na plaži u magli.

Kada se Dragec probudio i spremio, otišli smo do Burke-Gilman pivovare na kolaboraciju. Kao gostujuće pivovare, Romain (Piggy Brewing), Drago i ja smo ukomili i pustili head-brewericu Julie da odradi ostatak odgovornog posla, dok smo se mi uposlili za šankom.

Na 20 i nešto različitih tapova imali smo dosta posla. Od IPA koje su jedna bolje od druge, do lagera skuhanih i fermentiranih bez ijedne greške, pa nekoliko saisona koji su osvojili medalje, zbilja sam ostao oduševljen i uvjeren da će DIPA koju kuhamo zajedno biti vrhunsko pivo.

Kolaboracijska DIPA ima 8% ABV, 80ak IBUa i svijetlo žute boje je. Išli smo na malo tanje tijelo i pitkost, west coast stil. Hmelj koji smo koristili su Strata i Comet, pa očekujemo dosta marakuje, jagode, manga i citrusa – primarno grejpa.

Kao da 20 različitih tapova nije bilo dovoljno, probali smo i piva iz fermentora, koja su također oduševila. Iako, sad kad razmišljam o tome, mislim da je isprobavanje piva iz fermentora samo bila caka da nas se makne sa šanka nazad u pivovaru i uvali nam pranje kade za cijeđenje.

Nakon još jednog meksičkog fast fooda koji smo zalili sa odličnim festbierom, pozdravili smo ekipu iz Burke-Gilmana i zaputili se u Yakimu koja je udaljena 2,5 sata od Seattla.

Do Yakime smo naravno morali obići i ljekarnu, jer Dragina muka i bol nije prestajala.
Dolaskom u hotel, on se ubacio na keramičku fotelju, a ja sam otišao u obilazak Yakime.

Kako je sezona berbe hmelja, cijeli grad miriši na hmelj i grad je pun pivara iz cijelog svijeta. Otišao sam do pivovare Single Hill provjeriti njihove najnovije wet hop IPAe. Wet hop znači da kuhaju pivo sa friško ubranim hmeljem, direktno sa farme. Privilegija koja je moguća jedino u ovo doba godine i koju nema mnogo pivovara.

Probao sam dvije wet hop IPAe i to je bio prvi put od dolaska u SAD da nisam ostao oduševljen sa pivom. To je prednost i nedostatak friškog hmelja, ne znaš što očekivati. Može te pogoditi da dobiješ najbolje pivo ikada, a može i podbaciti. Ne bih rekao da su ova dva piva koja sam probao podbacila, ali nisu me oduševila, dosta neugodne gorčine i arome citrusa i borovine je prekrila biljna i zemljasta nota.

Putem do hotela počinje nova avantura – zaustavlja me policija.

Mrak je, radovi su na cesti i dio ceste je zatvoren, imaju novu regulaciju prometa. Ja sam sa sporedne ceste izašao na glavnu cestu i skrenuo na zaustavnu traku. Dok sam shvatio da sam u prekršaju, američki plavci su već bili iza mene i nimalo dramatično me zaustavili sa rotirkama i sirenama.
Gledao sam dovoljno američkih filmova i serija da sam problijedio kao krpa i prvo što sam rekao policajcu je “I’m from Europe!”. Dao sam mu dokumente i otišao je do svog auta. Nakon 10ak minuta se vratio sa pitanjima: Koje od ovog dvoje je ime, a koje prezime, i koji od ova tri datuma su tvoj datum rođenja?
Ime i prezime ok, mogu razumjeti, ali datum rođenja?! Od tri godine koje su na vozačkoj, jedna je 1991., druga je 2023. i treća je 2033.
No, nakon što smo ustanovili moj identitet, do mene je došla policajka, koja je bila izuzetno pristojna prema meni dok mi je palila zjenice sa kvalitetnim proizvodom gospodina Maglice, svjetiljkom Maglite. Naravno da sam rekao da sam bio u pivovari i pio pivo. Zamolila me je da izađem iz auta i tu kreće igrokaz zvan alkotest.

Izazov prvi, stoj na mjestu i prati crvenu točkicu samo očima. Kao da si na pregledu okuliste.
Izazov drugi, šeći po ravnoj liniji 9 koraka, okret i 9 koraka nazad.
Izazov treći, stoj na jednoj nozi, gledaj u nogu koja je u zraku i broj do 30.
Nakon sva tri izazova, ponudili su mi alkotest. Objeručke sam ga prihvatio jer i to malo alkohola što sam imao u krvi je isparilo dok sam odradio gorespomenuti triatlon.

Nisu mi rekli koliko sam napirio, no savjet je bio sljedeći: Ako hoćeš popiti još jedno pivo, slobodno popij i idi kući. Ako želiš popiti još nekoliko piva, slobodno popij, ali ostavi auto na parkingu.

No avantura tu ne završava, kada sam došao do hotela, shvatio sam da nemam ključ od sobe. Moj izmučeni kolega Drago je ugasio mobitel i ne mogu ga nazvati. Ali to nije ni bitno jer on spava sa čepićima za uši i ništa ga ne može probuditi, pa niti moje lupanje po vratima.

No gospođa na recepciji je bila izuzetno ljubazna i brzo je riješila moj problem.

Srijeda ujutro, napokon dan D, selekcija hmelja. Zaputili smo se do Yakima Chief Ranches, partnerima od Yakima Chief Hops. YCR razvijaju nove sorte i zajedno surađuju u razvoju i planiranju proizvodnje hmelja sa YCH.

Selekcija je izgledala vrlo jednostavno. Mi smo birali 4 sorte hmelja – Simcoe, Cryo-Simcoe, Citra i Mosaic. Za svaku sortu smo dobili 3 različite farme i birali smo koja nam najbolje odgovara.
Birate tako da šišarice hmelja trljate u rukama, tako ih zagrijavate i oslobađate aromu. Onda zabijete nos u ruke i pokušavate razaznati arome koje osjetite.

Predivno iskustvo, intenzitet arome je puno jači od onoga što probamo kada je hmelj kod nas, svaki LOT ima svoje prednosti i mane, nije bilo baš jednostavno izabrati ono što nama najviše odgovara. Pogotovo jer smo prvi put birali hmelj, stresno je, 99% znanja sam ostavio negdje na ulasku u zgradu i nakon biranja prve sorte nosnice su već začepljene prekrasnom žuto-zelenom tvari zvanom lupulin.

Najveći šok sam doživio kada smo birali Mosaic. Savjet našeg domaćina je bio da ga ostavimo za kraj i sad mi je jasno zašto. Takav intenzitet arome i raznolikost voća i citrusa nisam očekivao. Potpuno drugačije od Mosaica koji dobijemo u peletima.

Nakon odrađene selekcije, dobili smo turu po YCR gdje smo mogli vidjeti razvoj novih hmeljeva te banku već postojećih sorti spremnih za iduću sezonu.
Jako kvalitetno razrađen sustav i velika posvećenost detaljima.

Nakon obilaska, Drago je posjetio njihov toalet, a ja sam se montirao na šank i isprobao piva sa najnovijim eksperimentalnim hmeljevima.

Nakon selekcije, došli smo u hotel i po prvi put sam se zapravio zabrinuo za Dragu, zbilja nije izgledao dobro. Blijed, sa grašcima znoja na čelu, jedva pokretan. Znao sam da moram nešto učiniti, pa sam ga ostavio u hotelu i otišao u posjet farmi hmelja 30ak kilometara od Yakime.

Carpenter Ranches, jedna od najstarijih farmi hmelja, osnovana 1868. godine, obiteljski je posao već 6 generacija.
Tu smo upoznali proces prerade hmelja od dolaska sa polja, do baliranja. Prvi dio je odvajanje šišarice od peteljke, zatim se šišarica transportira do sušionice gdje ju suše na određeni postotak vlage. Nakon toga ide na hlađenje, jer je nakon sušenja velika mogućnost samozapaljenja hmelja. Nakon hlađenja, hmelj se balira i spreman je za daljnju preradu.

Slike govore 1000 riječi, pa evo:

Farma balirani hmelj šalje u YCH u Yakimi gdje ga prerađuju u T90 pelet ili šalju u pogon za ekstrakte i prerađuju u CryoHop, DynaBoost ili HyperBoost.

Kratki opis gore navedenog, T90 je pelet hmelja u kojem je zadržano 90% zelene tvari i sav lupulin (aroma i gorčina) iz šišarice hmelja. CryoHop je 45% zelene tvari i duplo više lupulina. DynaBoost i HyperBoost su novi proizvodi, koncentrirana ulja hmelja koja služe za pojačavanje arome i okusa, te povećavaju iskorištenje.

Nakon obilaska farme, upoznao sam se s kolegama pivarima iz Chicaga – Hopewell Brewing. Nakon ugodnog razgovora, odlučili smo otići na pivo do pivovare Balebreaker, malo bolje se upoznati i dogovoriti potencijalnu kolaboraciju.

Nakon druženja smo se zaputili nazad u Yakimu jer je u 17h počinjao party za pivare na koji smo bili pozvani.

Dolaskom u hotel dočekalo me iznenađenje, Drago je iz kreveta pokazao dva palca gore i rekao ajmo napokon nešta popiti! Naravno, Drago je odgovoran, iako mu je želudac u boljem stanju, zna da ne može popiti koliko bi htio.

Došli smo do Bill’s Place-a, beer bar iz 1933. godine, sa odličnom ponudom piva. Opet smo se bacili na wet hop piva, ovaj put na puno uspješnije uradke. Puno više tropske arome, citrusa i borovine, a jako malo biljne i zemljaste note.
Odlična atmosfera, super piva i najbolji onion rings koje sam dosad probao.

Nakon nekoliko isprobanih piva, designated driver Drago nas je odbacio do Single Hilla. Tamo je bio nastavak partija, podružili smo se sa kolegama pivarima, dogovorili neke suradnje i probali dosta kvalitetnih piva. Ispravio sam nepravdu od dana ranije, vjerojatno sam pogodio dva wet hopa koja nisu bila najbolja.

U četvrtak se zdravi Drago okuražio na pravi američki doručak, pa smo skoknuli do zalogajnice i ubili se u hrani. Nisam mislio da će mi steak sjesti tako dobro u 9 ujutro.

Odradili smo check out iz hotela, otišli smo do YCH gdje smo dobili kratku turu, vidjeli gdje se odrađuju analize hmelja i na koji način ih rade. Opet sam ostao oduševljen posvećenosti detalju koju imaju, zaista su izanalizirali hmelj do zadnje komponente.

Prije obilaska još jedne farme hmelja, Loftus ranches, sjeli smo na pivo u Balebreaker. Ne zato što sam ja htio pivo, nego nisam htio da mi kolega ostane zakinut za prekrasnu pivovaru!

Loftus ranches je jedna od najvećih farmi u industriji. Postupak prerade hmelja sličan je kao i kod ranije opisane farme, pa bacite oko na sličice.

Nakon farme hmelja, zaputili smo se 50ak km od Yakime do pogona za preradu hmelja u CryoHop, DynaBoost ili HyperBoost verziju. Vrlo zanimljivo iskustvo, dočekao nas je gospodin koji radi sa hmeljem 28 godina i sudjelovao je u razvoju svakog od ovih proizvoda. Ima ogromno znanje, ali je jako skroman, zbilja je bilo zanimljivo razgovarati s njim.
Vidjeli smo samo dio za CryoHop preradu, a naziv Cryo dolazi iz razloga što šišaricu hmelja zalede sa tekućim dušikom. Tako mogu lakše razdvojiti lupulin od pricvjetnih listova, a da ne izgube aromu i kvalitetu.

Tim obilaskom je završila naša avantura po Yakimi i bilo je vrijeme za povratak u Seattle.
Drago je odradio povratnu vožnju, dok sam ja uživao u pogledu na krajolik i prekrasnim pivima koja nam je taj kraj omogućio.

Petak smo imali dan za obilazak Seattla. Obavezna stanica je bio Pike Market place, na kojem amaterski nismo ništa jeli jer smo se obojica prežderali u hotelu.

Prošetali smo do Space Needlea, Drago je imao želju provozati se do gore, a ja sam imao želju popiti hladno pivo.

Nakon ispunjenih želja, zaputili smo se do muzeja pop kulture. Kao ljubitelji grunge glazbe, možda smo očekivali malo više o tom dijelu kulture, ali to je naš problem.
Bilo je zanimljivo u muzeju gledati događaje koje si aktivno proživio i bio dio njih.

Prošlo je već 13h i zbilja bilo vrijeme da se bacimo u obilazak pivovara. Kratka vožnjica monorailom nas je dovela do prve pivovare – Cloudburst.
Nešto manja taplista od dosad viđenih, ali i dalje više nego dobar izbora piva. Tasting flight od 5 različitih piva nas je uvjerio da znaju što rade. Osim odličnih IPA, moram pohvaliti i lager piva. Zaista se potrude oko njih, odrađeni su bez ijedne greške. Posebna pohvala za wet hop keller pils, cvjetna aroma hmelja sa citrusnom pozadinom, ugodna gorčina koja ostaje taman ne predugo na nepcu i zove na još jedan gutljaj.

Sljedeća stanica je bio bottle shop, Seattle verzija Gobleta, koji smo posjetili gotovo isključivo iz razloga što su imali točenog Plinya (Russian River – Pliny the Elder). Prvi put sam ga probao prije dosta godina na sajmu u Njemačkoj i od onda mi nedostaje. Jaka aroma citrusa i borovine, popraćena sa cvjetnim notama, 8% ABV koji su opasno pitki, zbilja prekrasno pivo.

Nakon samo jednog piva požurili smo u obilazak ostalih pivovara, jer se većinom zatvaraju u 22h.

U moru IPA, lagera i fruited soura, našli smo pivovaru koja se specijalizira za farmhouse aleove. Fair Isle brewing koristi svoju kućnu kulturu kvasca i bakterija, i to im daje poseban karakter. Osim igranja sa fermentacijom, također koriste i različite biljke, pa smo tako probali saison sa rooibosom, kiselo pivo sa višnjama i crnom koprivom, te saison sa cvijetom cipreja.

Bez obzira na sve, ni oni nisu cijepljeni od hmelja, pa smo probali i wet hop saisone, koji su bili divno osvježenje.
U obilasku pivovare smo vidjeli i jedno poznato ime.

Nastavljamo dalje do jedne ˝klasične˝craft pivovare – pale ale, IPA, DIPA zauzimaju većinu tap liste, uz pokoji festbier, pils i stout. I kada probate neku od njihovih IPA jasno vam je da su tu zbilja profesionalci. Osim odličnog piva, atmosfera je također bila super, puno prijateljskih lica, firepit za kontempliranje života…

Kako se već bliži 22h, vrijeme je za pokret i posjet zadnjoj pivovari dana, Urban Family brewing. Put do tamo nije dugo trajao, pivovara je doslovno preko puta Stoup Brewinga.
Tap lista je ugodno raspoređena između IPA i soura, uz dosta stouta i lagera.
Očigledan izbor je bila hazy IPA naziva ˝Watch out! Fire ants!˝. Nisam pogriješio, svilenkasto tijelo, ugodna gorčina, natrpana ananasom, marakujom i narančom.

Nakon putnog burgera, do hotela stajemo u bottle shop ˝ispisati˝se sa još jednim Plinyem. Dok sam ispijao pivo, pregledavao sam bezbroj različitih etiketa na policama i pokušavao izračunati koliko piva će mi stati u kofer, uz to da ne pređem težinu od 23 kg.

Subota je stigla brže nego očekivano, vrijeme je za povratak kući. Check out iz hotela i pravac do zalogajnice na još jedan steak&eggs za doručak.

U avionu me je opet zapalo mjesto u sredini, no oko sokolovo Drago je vidio da je boarding završio, i da iza nas je ima slobodnog mjesta. Elegantno se prebacio iza i obojici nam omogućio udoban povratak kući.

Vratili smo se u Zagreb, oštećeni sa jet-lagom, i bogatiji za jedno ogromno iskustvo. Puni novih ideja i motivirani vraćamo se u pivovaru, pretočiti sve to u vaše čaše.