Drago & Nenad do America – Dio prvi

Autor: Drago Grabovac

Sjedinjene Američke Države, SAD, USA ili jednostavno – Amerika. Land of the free. Riješili smo jednu točku s naše bucket liste, točku koja se nalazi na svakom popisu želja nekog pivara. Otputovali smo u SAD i odradili smo hop selection, točnije, birali smo hmelj koji ćemo koristiti za naše tekuće zlato.

Hmelj je biljka koja raste po cijelom svijetu, od Europe, Novog Zelanda, Kine, Južne Afrike do SAD-a. Upravo taj ‘američki’ hmelj najviše volimo i najviše koristimo a dobili smo priliku odabrati s koje točno farme ćemo koristiti hmelj, jer poput vinove loze i hmelj ima svoj ‘terroir’ i njegove odlike se razlikuju od regije do regije, od farme do farme.

Kolega head brewer, Nenad Lalić i moja malenkost dobili smo priliku da otputujemo u Washington, saveznu državu br.1 po proizvodnji hmelja, sjedište Yakima Chief Hops, upoznamo novu kulturu, popijemo mnogo dobrih piva i jedemo puno masne hrane.

Možda je zgodno napomenuti na početku ovog bloga da je vaš vrli autor noć prije puta zaradio neko trovanje hranom, čisto da steknete dojam i suosjećate s iskustvom kakvo je prošao prvih nekoliko dana boravka u SAD-u.

Seattle, naše odredište, nije se moglo smjestiti dalje u kontinentalnoj Americi pa je samo putovanje dugačko ni više ni manje nego 15-ak sati. Nakon presjedanja u Frankfurtu i čekanja drugog leta, čekalo nas je desetosatno sjedenje u istom položaju a možete samo zamisliti kako je to izgledalo jednoj osobi koja pati od svih ‘zabavnih’ simptoma trovanja hranom. Nezaboravno iskustvo u svakom slučaju.

Hrana u avionu nije nešto što ćete pamtiti ali je svakako bolje od keksića i krekera koje dobijete na kratkim europskim letovima. Nekoliko filmova, epizoda serija, neuspjelog spavanja i ‘kratkih’ 10 sati kasnije i stigli smo u zemlju slobodnih. Čekajući u redu njihove carinske i imigracijske policije na aerodromu, pomislio sam da ću biti odabran za dodatni security check. Osoba koja nije spavala preko 36 sati, povišena temperatura i nervozno lice obliveno znojem idealna su kombinacija za temeljitu pretragu a znate kakvi su ameri kada vide sumnjivu osobu. Nasreću, sve je prošlo dobro i nekoliko stotina pitanja kasnije (tko smo, što smo, gdje ćemo, kako ćemo, zašto ćemo) prošli smo kontrolu i konačno bili ‘slobodni’.

Sljedeći zadatak – doći do rent-a-cara i pokupiti ključeve od unaprijed rezerviranog Dodge Chargera. Na izlasku iz aerodroma čeka shuttle bus koji vas vodi do tvrtki za iznamljivanje auta te ste jako brzo tamo. Brzo, efikasno, dobro osmišljeno. Prvi plus za Ameriku. Nakon prvog plusa uslijedio je prvi minus jer rezervirani Charger nije bio dostupan pa smo se morali zadovoljiti sa Jeep Grand Cherokeejem. Također, gospođa na šalteru koja je mislila da je Hrvatska bila dio Rusije je dala naslutiti da ćemo iskusiti sve stereotipe o Amerikancima koje smo do sada vidjeli na malim ekranima.

Vozeći se prema našem smještaju ugledali smo impresivni skyline Seattlea, grada alternativne kulture, kolijevke grungea, romanse u Seattlu i Uvoda u anatomiju (za one nježnijeg karaktera).

Nažalost, kako je dan primicao kraju, nismo imali puno vremena pa smo bacili kofere u hotelsku sobu i brzo otišli na našu prvu postaju – pivovaru koja je najbliža hotelu. Piece of mind Brewing je mala lokalna pivovara koja nas je odmah osvojila. Piva su odlična, sezona je fresh hopa pa ne morate pogađati što smo pili, a ispred je jedan mexican food truck pa smo odmah morali probati i malo ‘autentične’ američke hrane – tacose (pravi izazov za zatrovani želudac). Nismo se puno zadržali i nekoliko piva kasnije idemo na dobro zasluženi odmor.

Sljedeći dan nas je čekala kolaboracija i to trostruka. S europskim kolegama iz Piggy Brewinga smo se zaputili u Burke – Gilman pivovaru te skuhali našu prvu interkontinentalnu kolaboraciju. Brewday je prošao kako obično i prođe kada radite kolaboraciju: domaćin obavi 99% posla a vi ispijate njihova piva i ‘pazite’ da sve prođe u redu. Ako ste mislili da je neka hrvatska craft pivovara majstor u snalaženju u malom prostoru, onda niste vidjeli Burk – Gilman. Skidamo im kapu na snalaženju u malom, skučenom prostoru gdje uspijevaju skuhati stvarno odlična piva.

O pivima iz Burke – Gilmana ćete morati čitati u Nenadovom izdanju bloga, jer ovaj autor nije bio u stanju isprobavati nova piva, kao ni ručati i dalje autentičnu američku hranu – na izbor nam je bilo ponuđeno sljedeće: meksički food truck, indijska hrana ili japanski wasabi restoran. Ne znaš što je bolje za ozlijeđeni probavni sustav -.- . Nenad je uspio isprobati 20-ak piva koja su bila u ponudi i sva su bila odlična – i dalje veliki plus jer još nismo naišli na loše pivo.

Završili smo kolaboraciju te se uputili na naše sljedeće odredište, a to je gradić Yakima u istoimenoj dolini. Gradić od stotinjak tisuća stanovnika udaljen oko 230km od Seattlea.

Prvi put smo se vozili američkim autocestama i prolazili kroz prirodne krajolike Washingtona – pogled na Mt. Rainier je kao iz filmova, te vas jednostavno zove da odete tamo (drugi put možda). Prolazimo kroz zimzelene šume i najednom dolazimo do golog, suhog i naizgled ‘spaljenog’ krajolika. Kao da je netko odlučio da od ove linije više nemamo šumu nego golu prirodu, i to onu na kojoj ništa ne raste. Malo smo se zapitali kako u takvom krajoliku uspijevaju poljoprivredne kulture, jer ipak, idemo u dolinu koja je poznata po hmelju. Osim hmelja, u toj regiji su jako ponosni na svoje jabuke koje su stvarno velike, sočne i zaslužuju ime ‘golden delicious’ a tajna u uspjehu je nešto što je očito jako apstraktno hrvatskim poljoprivrednicima – navodnjavanje. Zamislite suhu i žutu zemlju svuda naokolo, a usred toga prava zelena oaza. Bravo Ameri!

Na ovom putu smo konačno upoznali svrhu AM frenkvencija u našim automobilima. Prvi put smo se susreli sa nečime što nije samo iritantan zvuk na tim frekvencijama. Izgleda da ameri više vole AM nego FM frekvencije. Nažalost, jako nam je teško bilo naći radio koji ćemo slušati putem. Skoro sve radio stanice su prepune vijesti, poziva slušatelja i reklama, ponajviše za lijekove i razno razne zdravstvene usluge (*looking at you there* Dr. Snip) . Ako ste ikada zaigrali GTA Vice City ili San Andreas, onda znate o čemu pričam. Zanimljivo je da svakih par stotina metara na autoputu naiđete na ostatke automobilskih guma, Ameri ili imaju ozbiljnih problema s vulkanizerima ili jako slabo čiste zaustavne trake na svojim autocestama.

Yakima je pravi mali američki gradić usred ničega. Široke ceste, prizemnice, industrijske hale i naizgled je simpatičan, sve dok ne padne mrak. Tada doživite malo drugačiju sliku Amerike, na trotoarima možete vidjeti ljude koji leže, spavaju, kreću se kao zombiji ili nepomično stoje na mjestu. Doduše ne jako puno toga kao u drugim velikim gradovima ali dovoljno da iskusite nešto drugačije od sigurnih i mirnih hrvatskih ulica. Dio na koji su nas upozorili unaprijed i savjet koji su nam dali je da gdje god se kretali, uvijek koristimo automobil. Nakon takvih prizora sasvim razumljivo.

Na kraju dana moj suputnik je proživio pravu malu američku avanturu. Dok je autor ležao u hotelskoj sobi šopajući se lijekovima, Nenad je otišao na pivo u odlični Single Hill. Vozajući se gradom pri povratku u hotel, malo je zanemario prometna pravila te se u predjelu radova vozio po zaustavnoj traci (on kaže da je teško primjetiti razliku zbog izvođenja građevisnkih radova, na vama je da li ćete mu vjerovati😊 ) te je uočio plavo-crvena rotirajuća svjetla iza sebe. Uz iskustva prometne policije iz Lijepe naše te priče s malih ekrana o američkoj policiji, sigurno je bio veliki šok za njega (uzimajući činjenicu da se upravo vraćao iz pivovare). Na kraju po nama nepotrebne procedure, dobio je alkotest koji je pokazao razinu ispod dozvoljene (u Washingtonu je dozvoljeno 0,08% alkohola u krvi). Uz to se dogodilo nama naizgled nezamislivo, policajka je pristojno rekla da slobodno popije još jedno pivo, ako je tako mislio, a ako misli popiti više od jednog piva, da ostavi auto negdje i nastavi put drugim načinom. Teško da bismo doma dobili takav savjet od policije.

Sljedeći dan je onaj dan zbog kojeg smo se zaputili na drugi kontinent. Takozvani hop selection, biranje hmelja za naša piva. Svake godine krajem kolovoza i početkom rujna se vrši berba hmelja. U to vrijeme Yakima Chief poziva svoje kupce i daje im priliku da ugovore određene sorte hmelja s pojedinačnih farmi, da ne kupite samo ono što je ‘na lageru’ (naravno da za to morate steći određene uvjete). Sorte koje smo mi birali su one koje najviše koristimo, a to su Simcoe, Citra i Mosaic (t-90) te CryoSimcoe.

Procedura je jednostavna, barem nam se sada tako čini. Dok smo tamo bili pomalo izgubljeni u vremenu i prostoru jer se prvi put susrećemo s nečim takvim, pogotovo s tom razinom organizacije. Od svake sorte koju birate dobijete tri uzorka šišarki hmelja posebno označenih šiframa i QR kodovima. Hmelj rasprostranite po stolu i jednostavno ga isprobavate. Ne, hmelj ne jedemo, nego mirišemo i testiramo njegovu aromu. On je pun ulja i uljnih žlijezdi koje ispuštaju aromu, te trljanjem i drobljenjem šišarki možemo osjetiti svu tu magiju raznih spojeva.

Trljate i miršite, trljate i mirišite, zatim ocjenjujete i komentirate karakteristike onoga što ste istrljali i pomirisali. Cilj je odabrati onaj hmelj koji najviše opisuje vaše pivo ili jednostavno hmelj kakav želite koristiti u svome pivu. U računalni program zapisujete svoja zapažanja i ocjene. Nakon što ste unijeli podatke za sva tri uzorka sorte hmelja i ocijenili ih, pristupate analitičkim podacima dobivenih u labaratorijima Yakima Chief Ranches. Dobivate točan sastav hmelja, svih ulja, kiselina i svega ostalog te dobivate podatke senzorske analize njihovog panela stručnjaka. Ti podaci su vam dodatna provjera onoga što ste ocijenili i prilika da s vašom senzorskom procjenom i njihovim podacima odaberete sortu koju želite. Također, točno vidite kada je vršena berba tih sorti, s kojih farmi je došao hmelj i sl. Na kraju u sustavu odabirete hmelj koji vam se najviše sviđa, sustav to povezuje s vašom pivovarom i to je to. Perete ruke raznim deterdžentima (ruke su vam unatoč tome još dva dana žuto-zelene) i pripremate se za novu sortu. Sami hop selection ne traje dugo, u nekakvih sat i pol smo odabrali sve što smo htjeli te smo prionuli klopi koju su za nas pripremili domaćini. Probajte pogoditi što smo jeli. Pomoći ću vam – autentičnu američku kuhinju – tacose i tortilje. Još jedan obrok u nizu koji je sjajan odabir za vašeg autora :(

Inače Yakima Chief je koroporacija podijeljenja u nekoliko ogranaka. Korporacija koja se bavi uzgojem, preradom i prodajom hmelja po cijelom svijetu je zapravo kolektiv od nekoliko desetaka obiteljskih farmi a u vlasništvu je nekoliko tih obitelji. Postrojenje u kojem smo odradili naš hop selection je yakima chief ranches, a oni se bave razvojem, uzgojem i analizom ranih sorti hmelja. Sve nove sorte koje ćete susreti u budućnosti su došle iz tog postrojenja (nekada je potrebno i 15-20 godina razvoja nove sorte), sve sadnice se proizvode i razvijaju tamo odakle putuju na farmu gdje se sade i gdje farmeri preuzimaju ostatak posla. Osim razvoja novih sorti i eliminacija bolesti i virusa koji mogu zahvatiti hmelj, imaju panele iskusnih stručnjaka i nekoliko vrhunskih laboratorija gdje rade sve senzorske i analitičke analize sorti sa svih farmi.

Nakon još jedne porcije meksičke hrane, pola naše ekspedicije (Nenad) se zaputilo prema obilasku farme hmelja (koju su pripremili naši domaćini), a druga polovica (moja malenkost) se zaputila u obilaske američkih ljekarni. Da, zdravstvene poteškoće su još uvijek trajale, jače nego prije (već sam se bojao računa američkih bolnica), ali ne zadugo. SAD je, barem po mom iskustvu, zemlja farmaceutske industrije. Osim bombardiranja o lijekovima na radiju, supermarketi su puni lijekova koje nalazite na policama među ostalim proizvodima u trgovini. Kako kod nas imate odjel pekare, mesnice, ribarnice, tako kod njih imate odjel ljekarne gdje dođete do pulta i nosite svoje recepte. Ako vas zanimaju recenzije lijekova za probavne tegobe, slobodno se javite privatno, jer bi za te recenzije trebali još pokoji blog samo za tu tematiku (*insert sad emoji*).

Nenad je još jednom samostalno odradio avanturu obilaska farme ali lijekovi su proradili te smo u punom sastavu otišli na party pripremljen od strane domaćina u (zaboravio sam ime puba). Uz podosta popijenih piva, pojedenih porcija onion ringsa, corn-dogova i pilećih krilca, podružili smo se s pivarima iz cijelog svijeta – razmjenjivali svoja iskustva hop selectiona, doživljaja Yakime te potencijalno dogovorili još nekoliko interkontinetalnih collab suradnji. Svima smo ‘egzotični’ jer dolazimo iz male europske zemlje, za koju dosta ljudi nije čulo, ili smatraju da smo na neki način povezani sa Rusijom – opet američko poznavanje geografije i naglasak koji ne možemo sakriti. Party završava ali se većina pivara seli u Silent Hill brewing koji ima nešto duže radno vrijeme, isprobavamo još dobrih piva. Samo napomena, još uvijek nismo naletili na neko loše pivo. Naravno da ima i prosječnih ali piva su uglavnom jako dobra. Već spomenuto, sezona je berbe hmelja pa sve pivovare imaju nekoliko fresh hop varijanti piva, piva u koje je dodani ‘svježi’ hmelj u samu proizvodnju, prije nego što se taj hmelj peletizira. To je nešto što je teško iskusiti u Europi jer europske sorte hmeljeva nisu blizu američkim sortama kada je u pitanju aroma, pa je samo iskustvo fresh hopa ipak malo posebno. Kako je i vrijeme oktoberfesta, ponuda je bogata i tradicionalnim njemačkim stilovima koje smo uglavnom preskakali (ipak smo došli piti nešto drugo).

Sljedeći dan je bio rezerviran za razgledavanje još farmi hmelja i postrojenja za obradu hmelja. Prije razgledavanja smo naravno popili još nešto piva u pivovari koja me se najviše dojmila, a to je Bale Breaker brewery. Prekrasan ambijent van grada, pivo pijete u lijepo uređenom taproomu okruženi nasadima hmelja, prostor u kojem biste cijeli dan mogli uživati i pijuckati zlatnu tekućinu.

Posjet farmi hmelja je jedno lijepo iskustvo gdje vas ljubazni domaćini provedu kroz sve faze proizvodnje. Zapravo smo ugodno iznenađeni ljubaznošću većine ljudi koje smo susreli u SAD-u. Kakvi su tek Kanađani ako su Amerikanci ovakvi? Ne možete ne primijetiti njihovu organiziranost i pedantnost pri radu, ipak su to ljudi koji stvarno žele napraviti što bolji proizvod i takvim vam ga i prezentirati.

Nakon farmi hmelja, hmelj putuje prema postrojenjima za peletiziranje a posjetili smo i postrojenje za izradu cryo hopa, gdje se šišarke hmelja smrzavaju tekućim dušikom i odstranjuje se lišće te se na kraju dobije koncentrirani proizvod intezivnijih aroma.

Navedenim obilascima završava naša avantura u Yakimi, kao i naš poslovni dio puta u SAD. Okrećemo se nazad Seattlu te se polako pripremamo za let nazad (nakon lošeg iskustva prvog leta, treba se dobro mentalno pripremiti za zadnju dionicu puta).

Putujemo nazad istom cestom, tražimo radio (u Yakimi smo slušali country – ništa drugo nije bilo dostupno), ali ne pronalazimo ništa osim vijesti i reclama pa se upuštamo u duboke teme – politiku i život. Noćna vizura nebodera Seattlea nas spašava od tema u koje smo preduboko ušli. Smještamo se u hotel I odmah tražimo najbliži pub.

Ako ste dobili sliku noćnog života na velikim prometnicama Yakime, onda sigurno možete zamisliti i sliku noćnog života na ulicama Seattlea. Uz najveće prometnice možete vidjeti iste prizore ‘zombija’ i beskućnika ali čim se maknete s glavnih prometnica, dođete u mirnije dijelove predgrađa gdje je ipak ugodnije boraviti. Uz cestu su naravno sve sami saloni za automobile, auto-servisi, fast foodovi i jako puno sumnjivih salona za masažu. Nakon večeri provedene u pubu koji ipak ima nešto manji i komercijalniji izbor piva, zaputili smo se u avanturu traženja masne hrane. Naišli smo na drive in fast food restorana i pojeli mesom najbogatiji burger ikada. Samo meso, sir i umak, nula salate i povrća. U tom trenutku najbolji burger na svijetu.

Sljedeće jutro idemo u centar grada i putujemo javnim prijevozom. Vožnja autobusom je točno onakva kakvu možete zamisliti nakon gledanja filmova i serija – puna karizmatičnih likova. Prva postaja ovaj put nije pivovara nego glavna gradska tržnica, Pike Place Market. Mjesto razne hrane, suvenira i obrtničkih usluga. Poprilično turistički orjentirano -na primjer, prodavač ribe na štandu stoji ispred, radi nekakav show posjetiteljima, čisti ribu pred svima kao da je u nekom kulinarskom showu dok ispred njega stoje deseci ljudi s mobitelima u rukama. Mjesto je to koje morate posjetiti ako ste u Seattlu a od tamo vam se pruža lijepi pogled na zaljev i centar grada.

Nakon Pike Market Placea, ono što morate posjetiti je definitvno najpoznatija građevina u Seattle-u – Space Needle. Prepoznatljiva građevina visoka 185m sagrađena za potrebe Svjetske izložbe 1962. Godine. Građena je u vrijeme velike ‘svemirske bitke’ između Amerikanaca i Rusa, djeluje impozantno a na samom vrhu se nalazi rotirajuća platforma s restoranom i caffe barom. Putovanje liftom na vrh je jako brzo i mirno, očekivale bi se ipak vibracije i treskanje s obzirom da putujete na skoro 200m visine ali uopće nemate dojam da putujete liftom, sve je brzo i glatko (više vibracija i treskanja osjetite u bilo kojem zagrebačkom liftu dok putujete na drugi kat zgrade). Pogled s vrha je stvarno genijalan, dok pogled prema dolje kroz staklenu rotirajuću platformu ipak stvara malu nelagodu.

Nakon kratke okrepe pivom u obližnjem pubu, nastavili smo prema muzeju pop kulture. Muzej koji sadrži mnoštvo primjeraka iz moderne kulture, od glazbe do svijeta filma i televizije. Ljubitelji rock glazbe i alternativne glazbene scene će uživati u posjeti ovom muzeju gledajući stvarne bilješke Jimmya Hendrixa, dijelove gitare koje je razbio kao svojedobnu žrtvu, kao i razbijene gitare Jeffa Amenta, gitarista Pearl Jama, zatim vestu Kurta Cobaina sa snimanja MTV unplugged-a. Jako je puno filmskih rekvizita korištenih na snimanjima poznatih filmova, toliko da smo se Nenad i ja zapitali da li su to stvarno korišteni rekviziti ili samo kopije. Naići ćete na kostime Darth Vadera, kapetana Picarda, Aliena, T-1000, maketu zvijezde smrti i svih ostalih rekvizita iz svijeta SFa i fantasya.

Turistički dio obilaska Seattlea smo zaključili vožnjom jednotračnom nadzemnom željeznicom do naše sljedeće postaje – Cloudburst pivovare. Kazaljke na satu su se kretale brzo pa je bilo vrijeme za povratak u hotel jer smo u planu imali posjetiti još nekoliko pivovara koje se nalaze izvan grada. Brzinsku okrepu smo našli u hot-dogu pred kojim se svi europski hot-dogovi mogu sakriti.

Bježimo, odlazimo, van iz ovog grada i vraćamo se na periferiju, krećemo se prema kvartu naziva Ballard koji obiluje malim simpatičnim pivovarama za koje vam jedna večer jednostavno nije dovoljna. Imali smo vremena za posjetiti samo 3 pivovare koje su smještene u krugu od stotinjak metara jedna od druge. Prva na redu je bila Fair Aisle koja je za naše čudo specijalizirana za Saisone i ostale srodne stilove. Piva su im vrhunska i moram priznati da nismo očekivali tako dobra piva na američkom kontinentu. Tamo smo naletjeli i na poznatog hrvatskog proizvođača vinarske i pivarske opreme (probajte pogodite na koga). Nakon Fair Islea smo se zaputili u Stoup Brewing  gdje smo isprobavali njihove verzije fresh hop piva, a priču smo završili u Urban Family brewing. Nismo ni slutili da takav kvart izvan centra grada, koji djeluje kao miran obiteljski kvart, ima toliko pivovara i da je zapravo tako živ. Dok se vozite tim dijelom grada imate dojam kao da svi spavaju u svojim kućama ali kada dođete do pivovare, otkrivate da je sva vreva zapravo tamo. Također, naravno da je svaka pivovara imala nekakav meksički food truck ispred taprooma ali ovaj put smo se odlučili za burger u Giddy Up, burger koji nam je definitvno bio najbolji, ovaj put ocjena nije bila uvjetovana količinom alkohola i gladi kao koji dan prije. Završavamo svoju avanturu i pripremamo se za povratak na europsko tlo.

Prije povratka nazad smo se prvo opskrbili kvalitetnim američkim doručkom kakvog smo već imali priliku isprobati ranijih dana. Posjet nekom dineru je neizostavan dio puta u SAD i količina hrane koju tamo unesete za doručak je nešto što ćete rijetko kad iskusiti negdje drugdje. Sjednete u separe a na stol vam dolazi čaša hladne vode i pitanje želite li kavu. S menija birate tipične američke stvari, jaja na oko, omlete, kajgane, NY strip steak, francuski tost i slično. Nama je prvi put da smo jeli pravi pravcati strip steak za doručak (naravno bio je odličan) a uz to smo dobili i klasični hash browns, jaja na oko, slaninu i french toast. Uz naravno neograničenu količinu kave (baš kao na malim ekranima, jedna osoba samo obilazi restoran i dolijeva vam kavu u šalicu bez pitanja). Kalorijska bomba i spremni smo za put. Prije aerodroma smo za odmor posjetili Golden Gardens park, jedan od Seattleovih rekreacijskih oaza u gradu. Park smješten uz obalu, dugačka pješćana plaža, tereni za odbojku na pijesku i piknik stolovi i kućice. Ipak su se one kalorije morale malo ‘slegnuti’ prije aerodroma.

Vraćamo naš SUV koji je sam po sebi velik ali smo se cijelim putem osjećali tako malo uz mnoštvo većih SUV-ova i lifted truckova po Americi; dolazimo do aerodroma i level dopamina samo opada kako se približavamo dugotrajnom letu.

Na našu sreću, snalažljivost nam je došla do izražaja kada smo se ukrcali na let i čuli onu poznatu ‘boarding is complete’, red iza nas je bio skoro prazan te se moja malenkost brže-bolje premjestila red iza te smo i Nenad i ja imali mjesta kao da smo u business klasi. Ovaj put nije bilo povišene temperature i želučanih problema, put prošao puno ugodnije i puno brže (uz zaslugu puno više slobodnog mjesta). Vratili smo se na europsko tlo u nedjelju, a poletjeli smo u subotu – ipak se putuje u smjeru kada ‘gubite’ dan, za razliku od puta prema Seattlu gdje smo dobili ekstra 10 sati vremena.

Vratili smo se puni dojmova i punih kofera piva – pažljivo smo vagali da možemo ‘proći’ check-in na aerodromu; iskusili smo novu kulturu, upoznali svijet američkih hmeljeva i stilova izbliza. Popili smo mnoštvo odličnih piva (naravno da smo tražili – i našli mjesto gdje se pije točeni Pliny the Elder), upoznali sjajne pivare, koje jedva čekamo vidjeti na nekoj budućoj kolaboraciji, ili dogodine na još jednom hop selectionu.